nedjelja, 11.5.2003.

TRAGOM MARJANSKE TOPOGRAFIJE
UZ 100 GODINA DRUŠTVA MARJAN U SPLITU (6)

"Merjančanin s voćkan vodi razgovore..."
Predio Bene se naziva po povijesnoj crkvici sv. Benedikta ili sv. Bene (kaže se: na Beni, a ne na Benama!). U dokumentima iz 19. stoljeća blizu su Marjanske Drage, zaboravljeni spomenici trudu i marljivosti marjanskih težaka. Crkva Gospe od Špinuta spominje se 1096. godine, a Špinut dolazi od latinske riječi spina - trn, a Spinutum - trnje ili drače. U šetnji Marjanom osvježili smo stare zaboravljene marjanske predjele i oživjeli neke Marjančane. A Merjančanin "...zna sve naše more / loze ga vole ka i vali / s voćkan on vodi razgovore / i s dupinom se šali / jer brat je njemu svaki stvor / od tarantele, šturka do mrava"... (A. Cettineo)

Piše Perislav PETRIĆ
 
Od rta Marjana Šetalištem Marina Tartaglie krenimo sjevernim stranama Marjana. Pred nama je Kaštelanski zaljev ili Lintar (naziv derivira od l’interno). Na samoj obali pod crkvom sv. Jure je Petrada tj. kamenolom gdje se bralo kamenje za škojeru lukobrana (1872.-1887.g.). Dalje u istok su Vela i Mala Japneninca, a nad njima je Pajevina - tu se u dalekoj prošlosti peklo vapno, što je sigurno i uzrok nekadašnjoj paljevini.
Predio Bene zahvaljuje naziv povijesnoj crkvici sv. Benedikta ili sv. Bene. Na samoj obali je predio Lučica do koje su uvale Bene ili Subene, a od istoka Lubinski porat. U rukopisu iz 1793. nalazi se crtež crkvice sv. Bene i na temelju njega ubicirao sam moguće temelje crkvice što sam objavio u zborniku Marjane, naš Marjane. Koristeći se ovim podacima, zaista su na tom položaju djelomično otkopani temelji crkve. Ističem da su ovi temelji otkriveni na Beni, a ne na Benama.

"Bleča" iz "Judite"

 

Uvrh Bene pod Sedlom su zemlje predjela Betlem, u katastru iz 1832. ovaj predio se naziva i Betanija. Od sjevera Šantinim stinama pod Osmatračnicom je Gančevića ograda (Gančević je Jurjević). I prije nego se rastanemo s Benom (još jednom ističem da je na Beni, a ne na Benama), vidimo trim-stazu.
Ovdje nam se opet pridružuje popisivač zemalja sv. Benedikta iz 1119. koji je u ta davna vremena sišao s položaja današnjeg Sedla i upoznaje nas sa zemljama Baleča, od kojih se jedna nalazi kod zemlje nekoga Pačara. U dokumentima iz čine tzv. Marjanske Drage. To je niz draga na sjevernim padinama Marjana, koji je - prije sadnje borove šume - činio male oaze zemlje u kamenitim rebrima Marjana. Položaji na obali su Pod Duboku, Pod Balaču i Tolovica. U Veloj Dubokoj je danas prašuma, tu bijaše Bajina Duboka (Jurjević), dalje u istok je Zecujina draga (Kovačić), Cokina draga (Stipica) i draga Dračevac.
Ove drage su zaboravljeni spomenici trudu i marljivosti marjanskog težaka koji je otimao škrtu zemlju kamenju Marjana. Lingvist Petar Skok sluti da se u toponimu Balača krije Marulićeva riječ "bleča" koju spominje u Juditi. Ovdje su to mogle biti lokve za napajanje stoke.

Od drače - Dračevac?

 

Uz more pod Balačama, odmah do Lubinskog porta je Jelin kamen i Mala Lučica. Dalje u istok je veoma stari toponim Tolovica koji se spominje 1119. uz crkvu sv. Nikole od Tolovice. Tolovica vjerojatno dolazi od grčke riječi tholos, što znači okruglu zgradu s kupolom, što se možda odnosilo na crkvu sv. Nikole od Tolovice. Pred Tolovicom u poljudskoj luci označena je plićina koju ribari nazvaše Garifulin ili Garfulić.
Šajba i Šištete su jedini njemački nazivi ostali iz vremena austrijske uprave. Crkva Gospe od Špinuta spominje se 1096.godine, Špinut dolazi od latinske riječi spina - trn, a Spinutum - trnje ili drače, odatle možda draga Dračevac. U 17. stoljeću u Špinutu se spominje toponim Krug, što odgovara kamenitom položaju. Od 1979. s Mediteranskim igrama u Špinutu novi je orijentir tunel nad kojim je Mandalinski put, koji nas vodi do crkve sv. Mande. Ona izgradnjom Nazorova prilaza pripada okružju Marjan.
Preko Mandalinskog puta nalazi se stari put Marjanska strana koja se prostire do crkve sv. Mande i u jug prema današnjoj vodospremi. Na ovom položaju od 1548. navode se ograde, danas imenovane povlasnicima ili korisnicima težacima koji su ih držali. Prije izgradnje na ovom položaju ovdje su bile ograde ovih varoških obitelji: Tudorova, Bagucinova (Matošić), Zecujina (Kovačić), Kadetinčeva (Kovačić), Perišina (Mladinić) i Kapeletova, što je varoško prezime koje nema veze s kapelicom. Na Kapeletovoj ogradi bili su konopari.

Gubavci i Uboge kuće

 

Ovdje, uz crkvu sv. Mande, bilo je poznato Guvno sv. Mande. U Splitu su bila poznata gumna Bakotića (ranije Tudorića i Kruševića) na Dobrome i Guvno Kaliterne ispod Tvrđave Gripe. Ova gumna svjedoče o sijanju žitarica po Splitskome polju.
Prema odredbi splitskog Statuta iz 1332. godine gubavci moraju boraviti izvan grada pa više dokumenata donosi podatke o koloniji gubavaca kod crkve sv. Lazara, kasnije sv. Mande. Danas na oltarnoj pali crkve sv. Mande su i sv. Lazar i sv. Mande.
Nadbiskup Stjepan Cosmi 1682/83. godine izričito navodi da su ovdje nekada boravili ubogi gubavci, već tada jedna tužna prošlost. Ovoj koloniji gubabavaca-leprozoriju Splićani dadoše naziv Uboge kuće, a 1777. uz ovaj naziv spominju se Vlake Luke. Do naših dana sačuvan je toponim Po(d)uboge uza samu crkvu kao orijentir.
U ljetopisu nepoznatog Splićanina čitamo 1782. podatak da je u Splitu od gladi pomrlo po predgrađima i samom gradu oko 600 duša po ulicama, bolnicama i kućama. Bijahu pokopani dijelom pod Marjan kod crkve sv. Mande, a neki na Bačvicama, danas Katalinića brig.
U našoj šetnji Marjanom osvježili smo mnoge stare zaboravljene marjanske predjele i oživjeli neke Marjančane.
A Merjančanin ... zna sve naše more / loze ga vole ka i vali / s voćkan on vodi razgovore / i s dupinom se šali / jer brat je njemu svaki stvor / od tarantele, šturka do mrava"... (A. Cettineo). To je Merjančanin, Splićanin, i težak i ribar.

SVRŠETAK